Najpoznatiji i najpopularniji i najštovaniji svetac je sveti Antun Padovanski. Njegove crkve, kao ova,  postaju svetišta i brojni ih vjernici rado posjećuju, osobito uz njegov blagdan, koji se svake godine slavi 13. lipnja. Ljudi ga štuju kao čudotvorca i traže ga kao uzor svoga života.

Bogu, ništa nije nemoguće. Zato vjerujemo u čudotvornog čovjeka sv. Antuna kao Božjeg ugodnika i pomoćnika u vjerničkim potrebama.

A upravo se tu krije i jedna duboka tajna kršćanske vjere u Boga koji kao Otac po Isusu Kristu želi spasenje svoje djece.

U to spasenje ulazi i ono što je Isus tako obilno činio, a to su konkretne pomoći ljudima pritisnutim bolima i bolestima, koji su bili tlačeni nevoljama i napastima.

U porukama Novoga zavjeta među izvanrednim darima kojima Duh Sveti obogaćuje Crkvu, a često se to očituje kroz pojedince, svakako su i darovi čudesa i dar ozdravljanja. Bog to daje onima koji će po tim darovima jasno dati do znanja da je na djelu sila Božja, a ne neko ljudsko umijeće ili neka ljudska energija. Kod sv. Antuna to je bilo jasno i prepoznatljivo: ljudi su slavili Boga zbog silnih djela koja je činio po ovome svecu.

Evo jedna istinita priča o Božjem djelovanju po zagovoru sv. Antuna

Ova je istinita životna priča o Božjem djelovanju na životnom putu župnika Roka, kojeg je kao teško bolesnog dječaka majka zavjetovala Sv. Antunu Padovanskom, da će ga dati u svećenike ako ozdravi.

Roko je rođen kao četvrto od devetero djece u siromašnoj obitelji u malom selu sa svega stotinjak kuća. U sredini sela pokraj crkve Sv. Antuna Padovanskog nalazila se skromna obiteljska kuća gdje je Roko proveo dane svoga djetinjstva. Rokova majka bila pobožna, plemenita i dobra supruga i majka.  Otac po zanimanju zidar, da bi prehranio svoju brojnu obitelj odlazi na rad u Njemačku gdje je punih 38 godina do svoje mirovine teško radio kao zidar na raznim gradilištima. Majka je sama kod kuće odgajala djecu u duhu pobožnosti i skromnosti. Bila im je i otac i majka s puno ljubavi i razumijevanja.

U obitelji se svake večeri prije jela molila krunica. Krunicu je uvijek predvodila majka. U rijetkim danima kada je otac bio u kući  on je predvodio molitvu pri čemu bi klečao na kukuruzima.

Svake nedjelje cijela obitelj išla je na sv. Misu. Otac je išao na jutarnju, a majka s djecom na podnevnu. U vrijeme kada je otac bio kod kuće prije ručka su mu djeca trebala kazati po kojemu je evanđelistu bilo evanđelje i ponoviti tri rečenice župnikove propovijedi. Kada su zapamtili tri župnikove rečenice bili su sretni što mogu oca razveseliti prije ručka te mu pokazati da su bili pažljivi i pobožni za vrijeme mise.

U crkvi Sv. Antuna Padovanskog gdje je Roko kršten i krizman bio je ministrant za vrijeme cijelog osnovnog školovanja.

Sretno i bezbrižno djetinjstvo naglo je prekinuto kada se Roko teško razbolio u četrnaestoj godini života, prije završetka osmog razreda osnovne škole. Sve je započelo jednog običnog dana kada je u igri s djecom iz susjedstva pao sa zida visokog 1,5 m i povrijedio koljeno lijeve noge. Na žalost, obična povreda koljena tada je otkrila drugu ozbiljnu bolest – prehladu kostiju, koju je Roko nosio već dulje vremena u sebi. Dok je čuvao stoku kao dijete volio je ležati na zemlji i promatrati prirodu, pa je koji puta na goloj zemlji zaspao, te je tako prehladio kosti zglobova. Nakon ovog nesretnog pada zbog bolova u koljenu, prošao je malu operaciju u gradskoj bolnici. Operacija nije bila uspješna i uzrokovala je suprotni efekt.

Dječakova rodbina u gradu odlučila je premjestiti bolesnoga dječaka u drugu bolnicu gdje bi mu se pružila druga odgovarajuća liječnička pomoć. U ovoj drugoj bolnici  bila je predviđena operacija odnosno amputacija noge. Kako je dječak bio maloljetan, a roditelji daleko, liječnici su smatrali da nije potrebno tražiti suglasnost roditelja za operaciju, jer je postojala velika smrtna opasnost.

Roditelji su bili očajni te nisu znali kako pomoći sinu. Otac je radio u Njemačkoj, majka je bila sama s djecom kod kuće, a mali Roko sam u gradskoj bolnici. Susjedi u selu su očajnoj majci podrugljivo komentirali, čemu tolika briga kada ima kod kuće još puno djece. Ali majčino srce borilo se jednako za svako svoje dijete.  U tim najtežim trenucima za obitelj i maloga Roka, majka je zavjetovala svoga sina sv. Antunu Padovanskom zaštitniku župe. Ako ga sv. Antun spasi, majka je odlučila pokloniti ga crkvi da postane svećenik.

Dan kada je trebala biti operacija amputacije noge u bolnici nije bilo dovoljno krvi, pa je zahvat odgođen za sutradan.  Kroz to vrijeme, mali Roko je trpio velike bolove i nije mogao stati na nogu. Sutradan dok su Roka već pripremali za operaciju iznenada nenajavljeno stigli su roditelji malog dječaka. Otac je iz Njemačke došao u posjet svome bolesnom sinu, te je zajedno s majkom, po Božjoj providnosti, ne znajući za predstojeću operaciju, baš taj dan odlučio vidjeti malog Roka. Od medicinske sestre saznao je, da njegov sin ide sada na operaciju, te da će mu amputirati nogu. Otac je prekinuo pripreme za operaciju i zatražio hitan razgovor sa ravnateljem bolnice. Ravnatelj mu je objasnio da je operacija nužna jer da će dječak s ovakvom nogom umrijeti za tri tjedna, jer se u koljenu skupljala krv iz cijele noge i pretvarala u gnoj.      Otac je zatražio hitno otpuštanje malog Roka iz bolnice jer je dogovorio nastavak njegovog liječenja u Njemačkoj. Punih sedam mjeseci trajalo je liječenje u Njemačkoj bolnici bez operativnoga zahvata i krv je normalno cirkulirala kroz vene. Nakon vrlo uspješnog liječenja Roko je pušten iz bolnice s obje zdrave noge. Majka  nije zaboravila svoj zavjet Sv. Antunu Padovanskom, ali o tome nije nikome ništa govorila. Niti mali Roko nije znao za majčin zavjet.

Nakon izlječenja Roko se vratio u rodno selo i nastavio prekinuto školovanje. U dječaku je rasla i sazrijeva želja postati svećenik.

Dječak je svoju odluku da postane svećenik povjerio majci. Majčine oči ispunile su se suzama radosnicama. Tada mu je po prvi puta ispričala o svom zavjetu sv. Antunu Padovanskom. Kako je dječak želio da se povjeri i ocu i da otac da svoju suglasnost njegovoj odluci, napisao mu je u pismu tu svoju želju. Otac mu je odgovorio da bi on bio najsretniji čovjek kada bi mu sin postao svećenik.

Poslije završetka studija teologije daleko od svoje rodne župe Roko, zbog nemirnih vremena pred Domovinski rat, ima svoje svećeničko ređenje te mladu misu u župi koja nije bila zahvaćena ratnim događanjima. Ređenju je prisustvovala cijela rodbina – otac, majka te odrasli braća i sestre s obiteljima. Za svoje mladomisničko geslo uzeo je „U tebe se Gospodine uzdam“, i mladi svećenik Roko započinje nadom i povjerenjem u Boga svoj svećenički život baš u napetim vremenima neposredno pred početak Domovinskog rata.

Prve službe velečasni Roko služio je po selima Slavonske ravnice koju je zavolio i ostao na službi do danas.

Ovo je jedna od mnogobrojnih priča o čudesnom Božjem djelovanju, po zagovoru sv. Antuna Padovanskoga, u siromašnoj obitelji kojoj su najveće blago bili devetero djece, svakodnevne molitve i velika vjera u Gospodina.

       Župljani svojeg župnika vole Roku. Vlč, Roko nastavlja istim žarom svoj svećenički život, šireći štovanje i pobožnost sv. Antuna padovanskoga, izvršavajući Bogu majčin zavjet i to NA SLAVU NJEGOVA ISUSOVA IMENA

Sv. Antun u duhu prave vjere poseban je znak neprestane Božje ljubavi i skrbi za čovjeka, posrednik one jedinstvene milosti koja samo od Boga proizlazi.

Sv. Antun

1. Upućuje na Isusa (na kipovima i slikama vidimo ga kako u naručju nosi Dijete Isusa),

2. Potiče na produbljivanje Riječi Božje (često drži u ruci evanđelje),

3. Znak nam je moralne čistoće (ljiljan u njegovoj ruci)
4. Poziva nas vjernike da budemo evanđeoski okrenuti prema bližnjima, osobito u onima u potrebi, kako bi svaki vjernik postao znakom Božje dobrote (tzv. kruh sv. Antuna).

Molitva sv. Antunu

Kadgod te, o jaki zaštitniče sv. Ante, tvoji štićenici pouzdano zazovu nestaje pogibelji. Zato te i ja poniznim srcem pozdravljam i vapim za pomoć protiv svim pogiblima duše i tijela. Budi mi u pomoći i štiti me od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, oslobodi nas od kuge, glada i rata, od suše i oluje, što nas može snaći sada i na čas smrti naše. Amen

Moli za nas sveti Ante,

da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se: Crkvu tvoju, Bože, neka razveseli zavjetni spomen svetog Antuna, priznavaoca tvojeg i naučitelja da se uvijek utvrđuje duhovnom pomoći i bude dostojna uživati radost vječnu. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Napisano u Osijeku, 03. lipnja  2014. godine

Don Frok Zefi, župnik župe sv. Josipa Josipovac